Građani koji se bave kulturom postaju aktivni građani

Suradnja aktera civilnog društva i javne vlasti jedan je od pokazatelja stupnja demokratizacije društva. Uzmemo li politiku kao javno djelovanje, kao djelovanje u širem, društvenom interesu, onda i sektor civilnog društva pripada političkoj sferi. No, u današnjem proširenom shvaćanju politike u čijoj su pozadini uski interesi nekih pojedinaca, političkih stranaka, lobija itd., civilni sektor stoji nasuprot politike kao jedna od važnijih brana od totalnog preuzimanja društva od strane politike, zapravo – od likvidiranja politike same. Javno djelovanje civilnog sektora i njegovih aktera nerijetko ima za posljedicu direktan ili posredan utjecaj na sve razine vlasti. No, u zajednici u kojoj je politika omnipotentna, udruge imaju poteškoća s financiranjem, a to znači i s djelovanjem, jer nisu profitne organizacije te su ovisne o posrednom financiranju. To znači da veći dio svojih financijskih sredstava ostvaruju preko raznih fondova i projektnih angažmana. Ovaj mali uvod bio je potreban upravo da ukažemo na činjenicu čestih nesporazuma na relaciji civilni sektor-javna vlast. To dodatno vrijedi za grad Karlovac i aktere civilnog društva koji u njemu djeluju. Naime, izgleda da gradskoj vlasti, neovisno o tome koji kadrovi vladajuće stranke obnašali funkcije izvršne vlasti, nije u potpunosti jasan smisao djelovanja civilnog društva, posebno u području kulture i srodnih društvenih djelatnosti. Gradska politika koja je rezultat dugogodišnje dominacije iste političke stranke, uvelike je poprimila obrise zakulisnog djelovanja, političke netransparentnosti, naredbi, tradicije, pa i zakržljalosti. Postoje udruge koje proteklo desetljeće ostvaruju odličnu suradnju s karlovačkim vlastima, pa s njima politika nema problema budući da ne idu izvan postojećih, već utabanih staza. Međutim, dio aktera kojima je suština djelovanja imaginacija, zamišljanje drugačijeg, proizvodnja drugačijeg svijeta i pritom uključivanje javnosti u taj proces, dakle, spajanje proizvodnje i konzumacije, po vlastitoj prirodi nije u toj mjeri kontrolabilan. Zato je gradskoj politici teško dokučiva društvena sfera u kojoj djeluju i istovremeno je razvijaju akteri nezavisne kulturne scene. Njihov proizvod – participativna kultura i njihov modus operandi, sudioničko upravljanje, predstavljaju upravo ono što dosadašnja politička struktura nije uspjela ni zamisliti. Oni ciljaju na otvorenost i uključivost, na zajedničku i u potpunosti ravnopravnu suradnju te odlučivanje svih zainteresiranih aktera društva. Ovu potonju misao lijepo je izrazio Leo Staković, stvaratelj u području kulture – “nezavisnu kulturu treba cijeniti i kontinuirano njegovati, ona ne daje trenutne rezultate, brojke ili proizvode i to ne treba ni očekivati. Ona oblikuje kulturni identitet grada i kulturnu svijest svakog građana kroz godine i godine postojanja.” 

 Tu se možda krije odgovor zbog čega je lokalnim vlastima trebalo toliko dugo da djelomično osvijeste ambicije i potencijal karlovačkih nezavisnih aktera. Još je 2012. Denis Mikšić, tada ispred udruge Domaći, upozoravao da je po pitanju uspostavljanja određene točke, prostora koji bi bio osnovni klupski prostor, “najveći problem nepostojanje političke volje”. Nekoliko godina kasnije, kao klupski prostor i središte razvoja nezavisne kulturne scene nametnuo se Hrvatski dom, koji je poznat svim Karlovčanima. U predratnom periodu Hrvatski je dom imao ulogu svojevrsnog društveno-kulturnog centra, da bi u devedesetima, za vrijeme i nakon rata, ušao u novu fazu. Iako se već prije rata utvrdilo da je loša statika zgrade glavni problem koji će trebati rješavati, daljnje propadanje je ubrzano zbog zanemarivanja novoizabrane gradske vlasti. Zgrada je prepuštena samoj sebi, bez ikakve vizije. Alternativno tumačenje uzroka propadanja ovjekovječeno je u brošuri Odbora za obnovu i korištenje Hrvatskog doma iz 1998. U ovom se pamfletu navodi da je spomenuta loša statika zgrade zapravo direktna posljedica komunističke vlasti 1945-1990, s minimalnom iznimkom perioda karlovačkog gradonačelnika Josipa Boljkovca, krajem 60-ih. Međutim, izgledno je da je zgrada počela propadati onda kad je u njoj prestao postojati zaista društveni sadržaj. Sadržaj koji stvara društvo i za društvo. Desetljeće kasnije situacija se postepeno počela mijenjati, pojavile su se naznake političke volje. Ipak, i dalje je nedostajao ključni faktor – demokratski pristup. Poznat je primjer kada je 2013. neposredno pred lokalne izbore uređen prostor Male scene Hrvatskog doma bez prijašnje komunikacije i konzultacija s organizatorima programa – udrugama, korisnicima, širom javnošću. Pri kraju uređenja, posebnim zalaganjem neformalne mreže udruga u kulturi KAoperativa i njihovim otvorenim pismom medijima, otvoren je dijalog s javnosti. Taj trenutak je bio svojevrsna prekretnica. Već iduće, 2014. godine osnovan je Savez udruga KAoperativa, kao formalno prva koordinirana inicijativa organizacija i pojedinaca koji se bave programima nezavisne kulturne scene na zagovaračkoj, produkcijskoj i organizacijskoj razini u Karlovcu. Nakon što je od Zaklade Kultura nova dobila potporu za zagovaračke platforme, KAoperativa s Gradom Karlovcem realizira zajedničku odluku oko uspostavljanja Hrvatskog doma kao budućeg društveno-kulturnog centra. Iskreni interes KAoperative za prostorom Hrvatskog doma rezultira njenim uključivanjem u programsko vijeće Male scene, aktivnim sudjelovanjem u izradi Pravilnika korištenja i organizacijom nekoliko događanja kojima je detektirano što zapravo u tom prostoru može funkcionirati kao program.  Međutim, iako suradnja s političkim akterima napreduje, određeni nedostaci teško se ispravljaju. Tadašnji koordinator mreže Domagoj Šavor još je 2015. upozoravao na jedan od velikih problema s lokalnim vlastima. “Često se nalazimo u fazama ponavljanja, podsjećanja i aktualiziranja istih pitanja. Imamo tu nesreću da se osobe zadužene za nezavisni sektor konstantno rotiraju i svaka sljedeća osoba postane ‘nova’, te joj treba izvjesni period za privikavanje. To zna frustrirati jer smo na neki način konstantni u svom rastu i znanju, dok na drugoj strani taj interes i ambicije nisu toliko izražene.” Ovaj problem, izgledno je, do danas nije riješen, na što ukazuju i Manuela Kasunić i Ivana Francisković Olrom iz KAoperative. Za njih se stvari kreću u dobrom smjeru, ali “za zdravi napredak je bitno da postoji jedan kontinuitet osoba koji se bavi ovim pitanjima i da promjenom mandata u priči ostaju ljudi koji su upoznati sa situacijom kako se ne bi nepotrebno gubilo vrijeme na ponovno objašnjavanje već započetog procesa što ponekada zna biti slučaj.” I u skladu s tim dodaju da “civilno društvo pokušava manevrirati između raznih zakona i procedura koji često nisu fleksibilni, zastarjeli su i kao da nisu pisani od ljudi koji znaju situaciju na terenu, i ostvariti interese javnosti, tj. društva za koje se sve i radi.” Povežemo li ovaj problem s problemom nedovoljne financijske podrške lokalne vlasti, bolje ćemo razumjeti određenu frustraciju aktera civilnog društva. Naše sugovornice dodaju da “činjenice govore da nezavisna kultura proizvodi više godišnjih programa, okuplja više umjetnika i raznovrsniju publiku nego što je to slučaj kod institucionalne, a opet je sufinancirana u znatno manjem postotku.” S druge strane, gradonačelnik Damir Mandić ne vidi previše razloga za brigu oko ovog pitanja. Na naš upit što bi Grad još mogao uraditi da pomogne razvoj nezavisne kulture, odgovorio je da “predstavnici nezavisne kulture upravo i sudjeluju u radu Kulturnih vijeća i na taj način aktivno oblikuju kulturnu ponudu Karlovca. Otvoreni smo za svaku inicijativu od strane aktera nezavisne kulture i nastojimo ostvariti sve kvalitetne programe na zadovoljstvo naših sugrađana. Grad Karlovac u svakom slučaju potiče razvoj nezavisne kulture jer smatramo da upravo bogatstvo u kulturi stvara imidž grada kao ugodnog mjesta za život.” Njegova zamjenica Andreja Navijalić dala je u suštini isti odgovor.  Kao središnja točka trenutnog razvoja nezavisne kulturne scene u Karlovcu javlja se projekt Hrvatski dom u centru. Savez udruga KAoperativa kao najznačajniji akter nastoji osigurati sudioničko upravljanje ovim prostorom u vlasništvu Grada. Ukupna je vrijednost projekta 1.947.612,50 kuna i traje 24 mjeseca, zaključno s listopadom ove godine. Bitno je napomenuti da ova sredstva nisu namijenjena obnovi zgrade, već uspostavljanju dobre prakse u upravljanju javnim prostorom. Obnova zgrade je nešto što je ostavljeno vlasniku. Cilj projekta je jačanje civilno-javnog partnerstva radi ostvarivanja dugotrajne suradnje, ali i radi kreiranja kontinuiranog javnog sadržaja u području nezavisne kulture. Također, neizostavno je osigurati prostor za raznovrsne društvene i umjetničke sadržaje. Sve ovo čini jedinstveni plan pretvaranja Hrvatskog doma u društveno-kulturni centar.  Pozadina ove dugogodišnje inicijative aktera civilne scene jest potaknuti Grad na suradnju putem koje će se Hrvatski dom postepeno pretvarati u društveno-kulturni centar. Treba naglasiti – uz stalnu involviranost građana. Naravno da bi bilo bolje, smislenije i svrsishodnije da Grad sam inicira krupni zahvat i uz određena sredstva i politike koje su mu na raspolaganju obnovi zgradu Hrvatskog doma i omogući razvoj društveno-kulturnog centra. Ovako, Grad je nominalno pristao na konačni cilj, ali nije preuzeo na sebe odgovornost postupka realizacije.  Tako se udruge nekad više, nekad manje bore za obnovu pojedinačnih dijelova ove zgrade prema konceptu da je cjelina zbroj dijelova. KAoperativino preuzimanje Male scene Hrvatskog doma u travnju 2016. konkretan je primjer toga. Naredni veći korak jest na zelenoj površini uz lijevo krilo zgrade urediti tzv. Urbani park, kojim će se omogućiti novo mjesto okupljanja i društvenosti s dnevnim sadržajem. Plan otvorenja parka trebao je biti u svibnju ove godine, no korona je otvorenje pomaknula za nekoliko mjeseci. Da sve ide u dobrom smjeru vidi se i po tome što su radovi naveliko počeli.  

 Osim samih operacija i tehnike u obnovi Hrvatskog doma, važno je nešto reći i o konceptu revitalizacije ove zgrade, odnosno njegovom pretvaranju u društveno-kulturni centar u idejnom smislu. Naime, karakter zgrade čine ljudi koji u njoj djeluju, koji se okupljaju. Utoliko ispravno radi KAoperativa što naglašava suštinu društveno-kulturnog centra u okupljanju ljudi radi stvaranja, konzumiranja (sadržaja) i komunikacije. Takvi centri zajednici nude ono što joj danas kronično nedostaje, osjećaj pripadnosti i solidarnosti njenim članovima koji ovdje sada mogu dobiti mjesta za druženje, opuštanje, razgovor, susrete, produkciju, prezentaciju, edukaciju, savjetovanje i informiranje. Dalekosežna je poruka KAoperative da je “prednost prostora upravo mogućnost boljeg povezivanja s publikom, koja u određenom trenutku prelazi s razine isključivog korisnika na razinu organizatora i korisnika, čime se javnost izravno uključuje u kreiranje sadržaja, a sam prostor postaje živi organizam u kojem se odvija društveni i kulturni sadržaj generirajući aktivnu, kritičnu i motiviranu zajednicu”. Aktivnost građana dobiva se njihovim izravnim sudjelovanjem u proizvodnji sadržaja umjesto dosad pasivnog konzumiranja ono što je za njih netko drugi, daleko od njih samih, napravio. Kritičnost građana najefikasnije se razvija upravo njihovim sudjelovanjem izbliza, njihovom uključenošću. Zajednički nazivnik ovim procesima jest model sudioničkog upravljanja. U najnovijem, sedmom izdanju Operanduma (2020), dokumenta KAoperative koji sadrži podatke o najvažnijim pitanjima nezavisne kulturne scene u Karlovcu, navodi se da je temelj sudioničkog upravljanja “kvalitetna i ravnopravna suradnja” i da se ovim načinom “građanima otvaraju razne mogućnosti za sudjelovanje u procesu donošenja odluka vezanih za razvoj kulture na lokalnoj razini”. U prvoj fazi cilj je povećati razinu informiranosti i znanja o praksama sudioničkog upravljanja u kulturi. Druga faza treba donijeti model upravljanja Urbanim parkom i budućim društvenim centrom, imajući pritom na umu potrebe i mogućnosti daljnjeg korištenja i razvoja prostora Hrvatskog doma. Treća faza je najzanimljivija jer obuhvaća razvoj i pokretanje Urbanog parka u okolišu zgrade. I sam gradonačelnik Mandić je naglasio kako je otvaranje Urbanog parka konkretni pomak prema cilju uređenja i obnove Hrvatskog doma i uspostavi društveno-kulturnog centra kao cjeline. Taj pomak se odnosi kako na lijevo krilo zgrade, tako i na potencijalno uređenje desnog krila, što zagovaraju i u KAoperativi. Tijekom ove godine u taj dio useljava Kinoklub Karlovac, kao član Saveza KAoperativa. Bit će to važan korak prema obuhvaćanju cjeline zgrade. Što se samog Urbanog parka Hrvatskog doma tiče, treba napomenuti da je on zamišljen kao nastavak djelovanja Male Scene u ljetnim mjesecima (od svibnja do listopada), kako bi se obogatio i oživio dio čestice uz lijevo krilo zgrade i omogućila realizacija sadržaja društvenog karaktera. Jer cilj je proširiti aktivnosti na taj otvoreni prostor i dodatno razvijati sadržaje za širu publiku. Urbani park će biti prostor za umjetničke radionice i rezidencije, prostor za slobodan, neobvezujući i sadržajan boravak na otvorenom, te prostor za dvodnevni festival u okviru proslave Dana grada Karlovca. 

 Zanimalo nas je kako naši sugovornici gledaju na projekt Hrvatski dom u centru te što misle o sudioničkom upravljanju na konkretnom primjeru. Damir Mandić kaže da su u Gradu “izuzetno zadovoljni jer njegove (projekta, op.a.) aktivnosti doprinose jačanju organizacijskih i upravljačkih kapaciteta svih sudionika i percipiramo ga kao nadogradnju postojećeg modela. Usuglašava se pravac prema ostvarenju Hrvatskog doma kao društveno-kulturnog centra. Smatramo da svojim aktivnim sudjelovanjem u projektu pokazujemo svoje zadovoljstvo ovakvim načinom upravljanja prostorom kao i otvorenost i spremnost gradske uprave na zajedničku suradnju i unapređenje postojećeg modela, imajući na umu da se takav model sudioničkog upravljanja zasniva na jasno definiranim ulogama i odgovornostima svih sudionika.” Prema Andreji Navijalić dobar smjer suradnje može se vidjeti i na konkretnim primjerima. Osim što je za rad Male scene u Karlovcu za 2019. predviđeno 40.000 kuna za režijske troškove, “Grad Karlovac potpisao je Sporazum o partnerstvu u provedbi, a aktivno sudjelovanje u projektnim aktivnostima osigurano je radom djelatnice UO (upravni odjel) za društvene djelatnosti na 20 % radnog vremena”. Prema tome, postojeći proces revitalizacije Hrvatskog doma koji se odvija u suradnji s KAoperativom, razvija “održivi i dugoročni model upravljanja zgradom Hrvatskog doma na zadovoljstvo svih zainteresiranih građana. Zajednički nam je cilj da kroz projekte financirane iz EU sredstava sve procese ubrzamo.” Da postoji određena razina konsenzusa potvrđuju Manuela Kasunić i Ivana Francisković Olrom. Cijeli je proces “zadovoljavajuć, ako se gleda iz pozicije da smo krenuli od nule prije desetak godina”, uz dodatak da bi bilo “puno lakše, jednostavnije i brže, da nema toliko administracije i birokracije”. Također, jasno im je i da se neće moći previše osloniti na financiranje iz Grada. Očito je, kažu, “vrijeme u kojem je Hrvatski dom izgrađen donacijama građana i obrtnika prošlo”. U tom je kontekstu važno i pitanje samoodrživosti prostora. Ovaj koncept spomenula je na tribini o Hrvatskom domu 2015. godine tadašnja gradska pročelnica Upravnog odjela za prostorno uređenje, gradnju i zaštitu okoliša Grada Karlovca, Martina Furdek Hajdin. Istaknula je da je Grad zainteresiran za potpunu adaptaciju čiji je procijenjeni trošak oko tri milijuna eura, no da se isto tako moraju uzeti u obzir i privatne inicijative, uključenje svih grupa građana i korištenje Doma sedam dana u tjednu. Međutim, istaknula je i da Grad nije spreman uložiti niti početnih milijun eura, na koliko je procijenjena samo izvedba konstruktivne sanacije, ako to podrazumijeva financiranje i “hladnog pogona”. “Gradska vlast spremna je financirati društveno-kulturni centar, bio to Hrvatski dom ili neki drugi prostor, ali koji će biti samoodrživ”, rekla je. Ovo je, kao što se vidi, doista bitno budući da predstavlja i jednu vrstu pritiska na aktere nezavisne scene da svoj rad presudno usmjere u osmišljavanje modela samoodrživosti i profitabilnosti programa umjesto u razvoj nezavisne kulture. Stoga smo upitali što po tom pitanju misli današnja vlast. Gradonačelnik Mandić najprije kaže da su u Gradu svjesni da postojeća zgrada zahtijeva obnovu. I dodaje da je “samoodrživost cilj kojem treba težiti, ali je to cilj koji možemo staviti u dijalog tek nakon što se riješe svi infrastrukturni izazovi prostora i zgrade Hrvatskog doma. Ponavljamo da se radi o znatnim ulaganjima i u ovim trenucima je nemoguće razgovarati o temi samoodrživosti. Kultura kao percepcija ljudskog djelovanja uvijek je upućena na podršku javnih financijskih sredstava i u tom kontekstu smatram da je transparentnost dodjeljivanja javnog novca zalog kako bi kultura, bilo zavisna ili nezavisna, ispunila svoje poslanje. Kultiviranje našeg življenja.” Andreja Navijalić je također svjesna da je samoodrživost “u ovom trenutku daleko od realnosti” kao i to da se “kultura vrlo rijeko može promatrati kroz prizmu održivosti”, pa “u kontekstu Hrvatskog doma samoodrživost ne može očekivati u skorijoj budućnosti.” Međutim, dodaje, da samoodrživosti “ipak treba težiti”. Manuela Kasunić i Ivana Francisković Olrom ne smatraju da je samoodrživost koncept koji treba prevladavati kod pitanja nezavisne kulture, ali ukazuju na to da “privatni sektor u Hrvatskoj još uvijek ne prepoznaje mogućnost ulaganja u javnu infrastrukturu kako bi se poboljšala kvaliteta života zajednice u kojoj djeluje i čiji se lokalni resursi, posredno ili neposredno koriste u ostvarenju prihoda.” 

 Konačno, iz pozicije aktivnog korisnika prostora i kreatora edukativnih te umjetničkih sadržaja, Leo Staković drži da je “trenutno stanje generalno zadovoljavajuće”. Time smatra da “nitko previše ne gubi – gradska uprava pruža prostor, akteri civilnog društva pretvaraju ga u društveno korisno dobro; kreatori programa iniciraju, a publika odazivom afirmativno odgovara.” Zanimljivo, Staković smatra da nitko previše ne gubi baš zato što nitko previše “ni ne ulaže i situacija će ostati (samo) zadovoljavajuća dok je tako. Priznajem da bih i sam mogao uložiti više, no na nekima je odgovornost ipak malo veća.” Ovime se vraćamo na ono što se provlači kroz cijeli tekst – ta je odgovornost na Gradu koji bi mogao uložiti malo više u nešto što bismo nazvali društvenim interesom. Naime, svoju kreativnost i imaginaciju KAoperativa je usmjerila na obnovu pojedinih dijelova zgrade Hrvatskog doma da uvjeri Grad da postoji društveni interes te da ga “natjera” na obnovu zgrade prostor po prostor. Zasigurno bi bilo jednostavnije kad bi Grad obnovu koncipirao u totalitetu, to jest kad bi vizija Grada o razvoju prostora bila komplementarna viziji nezavisne kulturne scene Karlovca. Tim više budući da se otvara pitanje što će biti po isteku projekta u studenom ove godine, odnosno po nestanku financijskih sredstava iz EU fondova kojima se pokriva sve što KAoperativa sada radi? Što će biti s programima koji se sad financiraju iz projekta te kako nastaviti postojećim tempom i tom raznolikošću jednom kad projekt prođe, a bez veće podrške Grada? Ta pitanja postaju još važnija u kontekstu ekonomske krize koja slijedi. 

*Članak je izvorno objavljen na kulturpunkt.hr u sklopu projekta Svi za Pogon – Pogon za sve!