Mapiranje

U ovoj rubrici možete naći bazu članaka u nastajanju koji se bave pitanjem neiskorištenih prostornih resursa i mogućnostima njihovog korištenja za javnu namjenu. Članci su, osim na našoj stranici, objavljeni na stranicama portala Kulturpunkt.hr te na našoj Facebook stranici.

Između privatnog, javnog i neodređenog

Od 2008. do 2013. godine ulična i dvorišna zgrada bivše Vojne bolnice Zagreb zjape prazne, a od tada – uz tek povremena i privremena događanja – nije donesen konkretan plan njene namjene.

Piše: Lidija Knežević

 

Nema tome dugo otkako je predsjednica države Kolinda Grabar Kitarović opatrnula po Državnom uredu za upravljanje državnom imovinom i njegovom gospodarenju bivšim vojnim nekretninama. “To je sramota, zgrade propadaju, urušavaju se krovovi. Oni tom imovinom moraju upravljati, a ako ne žele – neka ih predaju lokalnoj samoupravi ili neka raspišu koncesiju”, ljutila se Grabar Kitarović nakon obilaska otoka Molata. I bilo bi to sasvim u redu, da se predsjednica svakoga jutra ne budi s pogledom na jednu takvu sramotu, kojoj se počeo urušavati krov i otpadati fasada. Jer niti 500 metara od njenog stana, uspravnicom Bauerovom prema sjeveru, stoji nekadašnja austrougarska ljepotica, kojoj je višegodišnje upravljanje lokalne samouprave priuštilo oronulost i zaborav. Da je Grabar Kitarović zaista tako zabrinuta za neiskorišteni potencijal vojnih nekretnina, uključujući i zdanje u Vlaškoj 87, lupila bi šakom po stolu zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, pozvala bi na red njegovog nacionalnog koalicijskog partnera HDZ, i poduzela sve što može da se bivša vojna bolnica uredi i stavi u funkciju od prvenstveno javnog interesa.

U ožujku 2008., temeljem Ugovora o zamjeni nekretnina između Republike Hrvatske i Grada Zagreba, bivša vojna bolnica predana je Gradu u vlasništvo. Unatoč brojnim obećanjima i mahanjem velikim planovima, sve do 2013. godine ulična i dvorišna zgrada zjape prazne, prepuštene zubu vremena i povremenim “podstanarima”. U jesen 2013. najavljeno je održavanje 4. izdanja Muzeja ulične umjetnosti, na temu revitalizacije napuštenih gradskih prostora, i to baš u dvorišnoj zgradi bivše Vojne bolnice Zagreb. Dio je to projekta “Recovery the Streets”, financiranog sredstvima EU fonda “Kultura 2007.-2013.” u kojem tada sudjeluje pet europskih festivala ulične umjetnosti u Zaragozi (Španjolska), Kölnu (Njemačka), Toulouseu (Francuska), Besançonu (Francuska) i Zagrebu (Hrvatska). Ideja projekta bila je da se u svakom od gradova-sudionika pronađe neki zaboravljen, napušten i prazan prostor koji bi se – dok se čeka njegovo konačno privođenje svrsi ili neki novi projekti – revitalizirao uz pomoć intervencija međunarodnog umjetničkog tima. Organizator Muzeja ulične umjetnosti, udruga Centralna jedinica na čelu s direktoricom Ivanom Vukšić, u početku je razmišljao o smještanju Muzeja u prostor stare uljare u Branimirovoj ulici koja se, iako je također zaštićeni spomenik kulture i zjapi prazna, godinama skriva iza skela zbog, navodno, temeljite obnove. Vlasnik zgrade stare uljare, građevinsko poduzeće Tehnika, nije bilo zainteresirano za privremeno udomljavanje uličnih umjetnika, pa je, nakon početnih nesuglasica, Grad Zagreb Centralnoj jedinici ponudio dvorišnu zgradu u Vlaškoj 87, koja je po svim parametrima udovoljavala željama organizatora i zahtjevima projekta. Temeljem ugovora kojeg su potpisali zagrebački gradonačelnik Milan Bandić i direktorica MUU Ivana Vukšić, dvorišna zgrada dana je na minimalno dvogodišnje korištenje, uz obavezu “savjesnog odnošenja prema zgradi”. To je uključivalo čišćenje zgrade, pretrpane kojekakvim smećem, te angažiranje osiguranja koje se brinulo o tome da posjetitelji ne oštećuju zgrade, izloške i ne lutaju dijelovima koji nisu predviđeni za Muzej i nisu očišćeni. Muzej ulične umjetnosti svoje jednodnevne postave prikazao je 2013. i 2014. godine, a u projektu je sudjelovalo ukupno 50 umjetnika iz Hrvatske i inozemstva. Po završetku programa, zgrada je ponovno očišćena, smeće je pokupljeno, a na zidovima su ostali samo umjetnički radovi pomiješani s ranije zatečenim grafitima.

Dan D / FOTO: Lidija Knežević

Muzej ulične umjetnosti otvorio je vrata i drugim umjetničkim projektima koji su tražili privremeni smještaj. “To je potvrda našeg rada i želje da se ovakvi prostori populariziraju i stave u funkciju građanstva, ako već Grad ne zna što s njima”, kaže Ivana Vukšić, uz napomenu da je cijeli projekt u evaluaciji dobio visoku ocjenu. Već 2014. u bivšoj vojnoj bolnici održan je međunarodni festival dizajna pod nazivom Dan D, u organizaciji Hrvatskog dizajnerskog društva. Za razliku od MUU, dizajneri su dobili na korištenje uličnu zgradu, uredili je i postavili eksponate, a posjetitelji su mogli slobodno šetati, razgledavati i sudjelovati na predavanjima i radionicama (dok se Muzej ulične umjetnosti mogao razgledati tek u grupi, uz obaveznog vodiča). U sklopu festivala, održana je i tribina “Kome pri(o)padaju demilitarizirani prostori” u organizaciji Centra za mirovne studije, a za posjetitelje su pripremljene sasvim prigodne razglednice uz “Pozdrav iz Vlaške 87”, adresirane na zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića. “Cilj je bio skrenuti pažnju gradonačelnika na još jednu gradsku nekretninu koja propada u centru grada, a istovremeno pokazati kako postoje brojne ideje kako da se ta zgrada stavi u uporabu za sve građane grada”, pamti Gordan Bosanac iz Centra za mirovne studije.

Bivša vojna bolnica ugostila je dizajnere i naredne, 2015. godine, ali već ove, 2016., festival seli u Pogon Jedinstvo. Iz Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu Grada, na čelu s pročelnikom Damirom Lasićem, poručuju da se radi o gradskoj strategiji upravljanja gradskom imovinom: “Budući da je u tijeku ishođenje projektne dokumentacije za privođenje objekta konačnoj namjeni, ovaj ured dodjeljuje pojedine prostore isključivo za povremena (kratkotrajno na par dana) korištenja za održavanje manifestacija od općeg, kulturnog interesa, ili za snimanje filmova/serija”. Serije i filmovi u bivšoj vojnoj bolnici snimali su se još u vrijeme dok je ona imala redovne stanare, a tamošnja i tadašnja prisutnost Vojnog muzeja davala je pogodnost posudbe uniformi, naoružanja i ostale vojne opreme na licu mjesta. Posljednji film koji je snimljen u Vlaškoj 87 je Broj 55 redatelja Kristijana Milića, kojem je scenografija austrougarske vojarne bila idealna kulisa za ratni film o Domovinskom ratu, čija se radnja odvija u Kusonjama kod Pakraca. Dok je još Muzej ulične umjetnosti pripremao svoj prvi postav, a umjetnici oživljavali dvorišnu zgradu, u uličnoj zgradi i dvorištu bivše vojne bolnice već su se skupljali “branitelji” i “pobunjeni Srbi”, uz rondanje vojnih transportera i štektanje kalašnjikova. No za razliku od MUU i Međunarodnog festivala dizajna, koji su prostore u Vlaškoj koristili besplatno, filmaši su morali platiti naknadu. “Ukoliko se prostor dodjeljuje za održavanje manifestacije koju provode udruge uz prethodno mišljenje, odnosno preporuku nadležnog ministarstva Republike Hrvatske ili nadležnog gradskog ureda, ugovor se sklapa bez naknade za korištenje, a ukoliko se prostor dodjeljuje za komercijalnu namjenu, odnosno snimanje spota, filma/serije, naknada za korištenje određuje se sukladno Zaključku o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor (Službeni glasnik Grada Zagreba 1/14 i 12/15) i Zaključku o utvrđivanju jediničnog iznosa zakupnine i načinu plaćanja zakupnine za građevinsko zemljište (Službeni glasnik Grada Zagreba 21/15), prema mjesečnoj zakupnini”, pojašnjava pravila igre već spomenuti Gradski ured za imovinsko-pravne poslove i imovinu Grada.

Posljednje tri godine, Vlaška je ugostila još nekoliko jednokratnih umjetničkih projekata, dok Grad smišlja što napraviti sa zapravo neželjenom nekretninom na atraktivnoj poziciji. Prema riječima Ivane Vukšić, nakon uspjeha Muzeja ulične umjetnosti, Gradu je predložen dugoročni projekt revitalizacije zgrade, koji nije zaživio dalje od preliminarnog sastanka: “Zgrada ima nevjerojatan potencijal samo zbog svoje lokacije i količine slobodnog prostora, ali zbog svog stanja potrebna je izrazito velika investicija da se ponovno učini funkcionalnom”.

Dan D / FOTO: Lidija Knežević

Vijeće gradske četvrti Gornji grad-Medveščak u nekoliko je navrata tražilo od Grada pokretanje razgovora o budućnosti bivše VBZ, a jedino što su dobili bila je šutnja i ignorancija. Predsjednik Vijeća Luka Šimurina kaže kako to tijelo “nema saznanja o eventualnim planovima za revitalizaciju postojećeg objekta”, ali za svaki slučaj upućuje zainteresirane da priupitaju nadležne gradske urede. Gradski uredi, prije svega onaj za imovinu Grada, te za obrazovanje, kulturu i sport, ponavljaju sada već desetak godina staru priču o “smještaju gradskih obrazovnih ustanova”, za što se radi projektna dokumentacija (i tako već godinama). Štoviše, iz Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport potvrđeno nam je pokretanje postupka “za izradu projektne dokumentacije za prenamjenu ulične zgrade bivše Vojne bolnice za potrebe preseljenja Glazbene škole Elly Bašić, koja trenutno radi na lokaciji u Medvedgradskoj ulici”. Ravnateljica škole Mirela Buchberger priznaje da “imaju potrebu rješavanja prostornih problema”, ali o mogućnosti preseljenja u Vlašku “ne može dati konkretne odgovore”. Konkretniji je krajem prošle godine bio gradonačelnik Bandić, najavivši uređenje Vlaške za potrebe preseljenja GŠ Elly Bašić. Radovi bi, prema Bandiću, trebali početi već sljedećeg mjeseca, i završiti u siječnju 2017. godine. No u proračunu za ovu godinu ne vide se sredstva osigurana za tu namjenu, pa ne treba isključiti mogućnost da velike Bandićeve najave o izgradnji, dogradnji i obnovi 6 vrtića, 9 dvorana i 11 škola nisu ništa drugo nego obećanja uoči lokalnih izbora sljedeće godine. Ne treba zanemariti ni ocjene struke iz 2008. prema kojima je Vlaška 87 potpuno neprikladna za smještaj učenika i umjetničkih škola. Jedno je sigurno: “Treba paziti da namjena bude od javnog interesa na način da se da prednost onom javnom interesu kojega nema ili je u deficitu u urbanoj slici grada ili za kojega ne postoji neki drugi alternativni gradski prostor”, smatra Gordan Bosanac, dodajući kako je “važno da se o tome raspravi i pokuša naći konsenzus među različitim opcijama od javnog interesa koje postoje oko tog prostora.”

Da se bivša VBZ kojim slučajem nalazi u New Yorku, u kojem trenutno živi i radi Ivana Vukšić, sigurno bi bila brzo iskorištena, ali ne u umjetničke svrhe, nego za skupocjene stanove. Nešto slično događa se na drugom dijelu Zagreba, u bivšoj austrougarskoj “Domobranskoj vojarni”, kasnije vojarni Hrvatske vojske “Kralj Tomislav”. Ona je 2006. predana u vlasništvo Katoličkoj crkvi, koja je dio prostora na jedvite jade prenamijenila u Hrvatsko katoličko sveučilište, da bi ostatak iznajmila privatnoj tvrtki za izgradnju shopping centra. Prevaga privatnog nad javnim interesom na atraktivnoj lokaciji u Ilici ne smije biti recept i za Vlašku 87.

Lidija Knežević autorica je i urednica na portalu Obris.org.

Kronika jednog propadanja

Što gradska uprava namjerava učiniti s velikim i atraktivnim prostorom bivše vojne bolnice u Vlaškoj 87 i dalje ostaje potpuno nepoznato.

Piše: Lidija Knežević

Glavni ulaz u uličnu zgradu, Vlaška 87; FOTO: Lidija Knežević

 

Bivša vojna bolnica u Vlaškoj 87 uskoro će proslaviti 10. godišnjicu samovanja i neiskorištenosti. Gradski se oci već godinama kunu da će taj kompleks staviti u funkciju, samo što nisu, no pitanje je vremena kada će se taj povijesni objekt proglasiti, kako to voli reći Milan Bandić, “štakornjakom opasnim za građane”.

Na pročelju te zgrade, iznad samog ulaza, i dan-danas stoji: “MDCCCLXI” – 1861., godina u kojoj je nekadašnja carska Topnička baterijska vojarna prenamijenjena i adaptirana u Garnizonsku vojnu bolnicu br. 23. Za potrebe izgradnje vojarne, biskup Aleksandar Alagović odrekao se dijela biskupske zemlje i srušio istočno krilo samostana u Remetama kako bi se cigla potom ugradila u vojarnu. Uličnu zgradu sagradio je 1833. g. omiljeni Alagovićev graditelj Antun Stiedl, novcem iz Zaklade biskupa Maksimilijana Vrhovca za poljepšanje Vlaške ulice, a 1859. prema zamisli nepoznatog graditelja sagrađeno je i trokatno dvorišno krilo. U vrijeme nadbiskupa Haulika, vojarna i zemljište dani su za izgradnju nove vojne bolnice, koja je u konačnici koštala 237 056 forinti. Bolnica je svečano otvorena 2 godine kasnije, s kapacitetom od 223 bolnička kreveta i 59 kreveta za osoblje. Početkom 20. stoljeća bolnica postaje pokretač razvoja Vlaške ulice – prva linija Zagrebačkog električnog tramvaja zaživjela je 1910., i to baš Vlaškom ulicom do Maksimira, kako bi pacijenti lakše došli do bolnice.

Od kraja Prvog svjetskog pa do 1930. bolnica je u fazi ozbiljne stagnacije, a ponovno uzdizanje počinje dolaskom niza iskusnih specijalista, te opremanjem aparatima i instrumentima. U jeku stagnacije Ministarstvo vojske i mornarice započelo je postupak preseljenja bolnice na imanje Malo Vetovo na Kuniščaku, a unatoč detaljnim planovima za premještaj i nadogradnju, do toga nikada nije došlo. Kada se po okončanju Drugog svjetskog rata ponovno počelo pričati o izgradnji nove vojne bolnice, imanje je prekriženo zbog podataka o geološkom sastavu tla i velike mogućnosti klizišta, a bolnički odjeli na Kuniščaku, u Vlaškoj ulici 87 i Voćarskoj cesti 106 formiraju se u Glavnu vojnu bolnicu 2. Odobreno je da se 20% bolničkih kapaciteta stavi na raspolaganje civilima, kako bi liječnici proširili iskustvo budući da su nakon rata ponajviše radili reparatorne zahvate. S godinama se taj postotak povećao: od 50% tijekom 1970-ih te više od 70% civilnih pacijenata krajem 1980-ih.

Autor karte: Igor Tabak/Obris.org

Svoje konačno ime – Vojna bolnica Zagreb (VBZ) – Glavna vojna bolnica dobila je tijekom ’60-ih godina prošlog stoljeća, i zadržala ga je i nakon preseljenja u novosagrađene zgrade u Dubravi 1988. godine. Temeljem Uredbe o preuzimanju sredstava JNA i SSNO (od 1. listopada 1991.) Vojna bolnica u Vlaškoj postaje vlasništvo hrvatske države, a mjesec i pol kasnije u potpunosti ju je napustila i JNA. Nedugo potom, sada bivša vojna bolnica dobiva nove stanare – prognanike i izbjeglice iz Vukovara i vukovarskog područja, te udruge vukovarskih majki i udovica, kao i zagrebačkih veteranskih udruga. Do danas se tamo održala tek Zajednica udruga hrvatskih ratnih veterana, osnivača dr. Ive Prodana, zapovjednika ratnog saniteta. Uz sve njih, objekte u Vlaškoj koristilo je i Ministarstvo obrane, Uprava Vojne policije i Uprava za odnose s javnošću i informiranje, dok je u najsjevernijem dijelu kompleksa smješteno skladište Čistoće.

Odlaskom prognanika i Vojne policije 2002. počinje čupanje kablova i skidanje radijatora, palež te useljavanje beskućnika i ovisnika, a zabilježeno je i jedno ubojstvo. Prilikom preuređenja zgrade Ministarstva europskih integracija na Petretićevom trgu, i izgradnje poslovne zgrade NIVA Inženjeringa, srušen je dio originalnog zida, uz koji su nekada stajale konjušnice carske vojske. Taj zid, zajedno s uličnom zgradom, ima status zaštićenog kulturnog dobra, no posljedica nije bilo. Na zapadnom dijelu kompleksa bivše VBZ stambene zgrade ilegalno su se priključile na njegov vodovodni sustav, pa je MORH njihovu vodu plaćao oko 70 000 kuna mjesečno.

Fronta s Vlaške ulice / FOTO: Lidija Knežević

Još 2001. tadašnji ministar graditeljstva Radimir Čačić namjerio je taj prostor po sistemu javno-privatnog partnerstva urediti za prostore svom ministarstvu i Ministarstvu znanosti. Posao je putem natječaja dobila Tehnika d.d., ali je na izborima došlo do promjene vlasti, a nova ministrica, Marina Matulović Dropulić, ugovor nikada nije potpisala. Umjesto toga,  ministar obrazovanja Dragan Primorca planirao je u Vlaškoj napraviti pilot-projekt tzv. “školskog klastera” – objedinjavanje nekoliko škola na jednom prostoru. U tu su svrhu RH i Grad Zagreb zamijenile nekretnine – Zagreb je nekadašnju zgradu DTR-a u Krajiškoj 20 zamijenio za bolnicu u Vlaškoj 87. Iako su službenici Ministarstva znanosti taj prostor proglasili neprikladnim za škole, potpisan je sporazum po kojem u Vlašku do 2010. trebaju useliti četiri srednje škole, do tada smještene u prostorima predviđenima za povrat Katoličkoj crkvi. Nakon potpisivanja sporazuma, i Gradski ured za prostorno uređenje spoznaje neprikladnost prostora, najavljujući rušenje dvorišne zgrade. U cijelu je priču uskočila i NIVA Inženjering u vlasništvu bivšeg premijera Nikice Valentića, zahtjevom da se u izmjenama GUP-a cijelom bloku promijeni namjena – iz poslovne u mješovitu, pretežito stambenu namjenu. Time bi se, smatrali su u NIVI, našlo “najkvalitetnije prostorno i funkcionalno rješenje za zapuštenu i vlasnički rascjepkanu unutrašnjost bloka”, ili u prijevodu – NIVA bi od vojne bolnice napravila stanove i postala vlasnik cijelog bloka omeđenog Jurkovićevom ulicom na sjeveru, Petretićevim trgom na istoku, i stambenim zgradama zapadno od bivše VBZ. Grad je taj zahtjev odbio, a NIVA je zapala u financijske poteškoće.

Što gradska uprava namjerava učiniti s velikim i atraktivnim prostorom u Vlaškoj 87 – potpuno je nepoznato. Dok s vremena na vrijeme netko od gradskih činovnika ponovi kako će se ti objekti urediti za potrebe gradskih škola, jer je društveno-javna namjena tog prostora apsolutni prioritet, u postojećim dokumentima razvoja grada prostor bivše VBZ uopće se ne spominje. Posljednjih godina ipak se dogodio neki pomak, pa prostore bolnice povremeno ispuni poneki kulturni događaj, no riječ je ipak o kratkotrajnim korisnicima koji ne vode sustavnu brigu o tom povijesno važnom prostoru. Inicijativa ima, samo je pitanje kako uvjeriti gradske vlasti da stoljeće i pol staro austrougarsko zdanje ne smije slijediti put Paromlina ili nekadašnjeg kina Zagreb.

Lidija Knežević autorica je i urednica na portalu Obris.org. Ovo je sažetak rada objavljenog pod naslovom “Vlaška 87: povijest zatočena u ‘štakornjaku'” u publikaciji Kome propadaju bivše vojne nekretnine? Iskustva prenamjene u Hrvatskoj autora i urednika Igora Tabaka, Krune Kardova, Lidije Knežević i Nives Rogoznica, u izdanju Centra za mirovne studije i Zavoda za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, 2014. U ovom ga obliku objavljujemo kao prvi dio istraživanja stanja i iskorištenosti prostora bivše vojne bolnice u Vlaškoj 87.

 

 

 

 

 

 

Do kvalitetnijeg raspolaganja prostornim resursima

Od početka razvoja civilne scene u Zagrebu jedno od ključnih pitanja je ono osiguravanja prostora za djelovanje udruga, klubova i inicijativa.

Piše: Antonija Komazlić

Grad Zagreb, Andrije Hebranga 23; 372,32 m², prizemlje ul. zgrade i podrum. Ponuđeno na Natječaju Grada Zagreba za komercijalni najam u ožujku 2016. početna cijena 5.036,00 kn.

Od početka razvoja civilne scene u Zagrebu jedno od ključnih pitanja je ono osiguravanja prostora za djelovanje udruga, klubova i inicijativa. Problem međutim nije u nedostatku odgovarajućih prostora, već u izostanku prakse strukturiranog i sustavnog dijaloga s gradskom i državnom upravom u okviru postojećeg zakonskog okvira, u kojem organizacije civilnog društva mogu artikulirati svoje zahtjeve i sudjelovati u formiranju javnih politika.

Postojeći mehanizmi dodjele prostora u javnom vlasništvu organizacijama civilnog društva u određenoj mjeri jesu napredak u odnosu na ranija razdoblja, no i dalje su obilježeni nelogičnostima, netransparentnim postupkom dodjele prostora, manjkom natječaja i neprikladnošću ponuđenih prostora. U okviru platforme Upgrade koju čini nekolicina organizacija iz područja kulture i mladih, no koja počinje uključivati i širi raspon aktera civilnog društva istražili smo sustav i politike upravljanja prostornim resursima u javnom vlasništvu, njihovu raspoloživost i razinu javno dostupnih informacija. No, prije ulaska u proceduru, prisjetimo se zagovaračkog procesa tokom kojeg je upravljanje javnim prostorima postalo jedna od bitnih tema u razvoju civilnog društva.

Od 2005. suradničke platforme iz sektora nezavisne kulture (SU Klubtura / Clubture, platforma Zagreb – Kulturni kapital Evrope 3000, neprofitni klubovi MaMa, AKC Attack i Udruženje za razvoj kulture – URK) i sektora politika za mlade (Mreža mladih Hrvatske – MMH) kontnuirano rade na kontekstualizaciji prostornih potreba za djelovanje, redefiniranju potreba i iznalaženju odgovarajućih rješenja. U tom je procesu oblikovan model multifunkcionalnog, makroregionalnog i polilokacijskog centra za nezavisnu kulturu i mlade koji bi odgovorio na prepoznate potrebe.

Inicijativa Savez za centar za nezavisnu kulturu i mlade, kasnije Savez udruga Operacija grad, pokrenuta je 2006. s ciljem zagovaranja osnivanja centra. Krajem 2008. osnovan je POGON – Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade, ustanova mješovitog tipa (civilno-javno partnerstvo) kojom su-upravljaju Grad Zagreb i SU Operacija grad. U procesu zagovaranja Operacija grad je inzistirala na polilokacijskom karakteru ustanove, a prostori koje je predlagala Gradu bili su neki od napuštenih tvorničkih kompleksa kao što su Jedinstvo, Badel Uljara, no u procesu osnivanja Grad ustupa samo prostor Jedinstva i uredski prostor u Mislavovoj ulici. Iako je osnivanje pionirske institucije inovativnog modela programiranja i upravljanja zadovoljilo tek dio potreba civilne scene, ovaj model predstavlja uspjeh za osnivanje budućih ustanova takvog tipa u Hrvatskoj.

Promijenjene okolnosti zahtijevale su i promjenu pristupa, pa tako 2015. godine Operacija grad okuplja platformu Upgrade s ciljem iznalaženja sistemskih rješenja za problem neadekvatne prostorne infrastrukture za djelovanje organizacija mladih, nezavisne kulture i civilnog društva u Zagrebu. Dosadašnje djelovanje namjera je prilagoditi aktualnim društvenim potrebama i osiguravanjem uvjeta za uspostavljanje društveno-kulturnog centra kao integralnog modela koji odgovara na potrebe šireg razvoja grada, civilnog društva i lokalne zajednice.

Jedna od aktivnosti platforme jest i sondiranje stanja, odnosno utvrđivanje raspoloživosti odgovarajućih prostornih resursa u gradskom i državnom vlasništvu kao i same strukture njihova upravljanja.

DUUDI (registar poslovnih prostora), Bunićeva 15; 165,76 m², prizemlje ul. zgrade i podrum. Ponuđeno na Natječaju za zakup poslovnog prostora – Grad Zagreb i Korčula (5/15, 29. srpanj, 2015.), početna mjesečna neto zakupnina 3.387,22 kn. Prazno.

No, prisjetimo se projekata koji su se već bavili ovom temom. Evolucijom politika i mehanizama upravljanja i raspolaganja državnom / gradskom imovinom u kontekstu tranzicije od 2009. se kroz višegodišnji projekt res urbanae bavila Udruga za interkulturalna i interdisciplinarna istraživanja (UIII), odnosno kulturni antropolog i medijski umjetnik Bojan Mucko i kulturna antropologinja Sonja Leboš. Primarni je fokus projekta na problematici sadržajnog odumiranja nekad frekventnih zagrebačkih komercijalnih osi – Maksimirske, Ilice, Tratinske i Ozaljske – te njihovog posljedičnog pretvaranja u prometne koridore. U prosincu 2009. Mucko radom Gradska zimnica u Galeriji VN predstavlja rezultate hibridnog istraživanja u kojem kvalitativnu metodologiju kulturne antropologije kombinira s istraživačkim alatima suvremenih umjetničkih praksi. Sličan pristup primjenjuje i u slijedećoj fazi istraživanja, dokumentiranoj u publikaciji Ispražnjeno u povratu; prilog etnografiji praznine (Bojan Mucko, UIII i Zaklada Heinrich Böll, Zagreb, 2012). U 2014. godini Mucko fokus istraživačko-umjetničkog rada usmjerava na DUUDI i u publikaciji Izvještaj Galeriji Miroslav Kraljević o radu Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom za travanj (GMK, 2014.) dokumentira istraživanje rada Ureda iz perspektive zainteresiranog građanina.

Pitanjem državne imovine kao kategorije od općeg, javnog, odnosno zajedničkog dobra Bojan Mucko, Sonja Leboš i arhitektica i urbanistica Dafne Berc nastavljaju se baviti i u 2015. kroz jednogodišnji projektni okvir Izvještaja o radu Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom u kojem aktivnosti DUUDI-ja prate iz tri različite perspektive – korisničke, legislativne i terenske. Na tribini Upravljanje državnom imovinom krajem 2015. okupljaju predstavnike nekoliko organizacija civilnog društva (CMS, Zelena akcija, Pulska grupa, Zelena Istra i Institut za političku ekologiju, koji rad DUUDI-ja prati u širem kontekstu raspolaganja javnim uslugama i procesa privatizacije) koje su se obraćale DUUDI-ju sa svojim zahtjevima.

Zakonodavni  i proceduralni okvir i njihove perspektive

DUUDI je osnovan u prosincu 2011. kao središnje tijelo za upravljanje, raspolaganje i koordinaciju upravljanja i raspolaganja imovinom u vlasništvu RH, a tu ulogu u potpunosti preuzima 2013., ukidanjem Agencije za upravljanje državnom imovinom (AUDIO). Ostala tijela u sustavu upravljanja državnom imovinom su Centar za restrukturiranje i prodaju (CERP) i Državne nekretnine d.o.o. Krovni dokument za djelovanje DUUDI-ja je Strategija upravljanja i raspolaganja imovinom u vlasništvu RH 2013. – 2017., čije je temeljno usmjerenje funkcionalizacija državne imovine (tvrtki i nekretnina), odnosno prodaja onoga strateški nebitnog. Odredba Strategije koja propisuje se da se udrugama, odnosno organizacijama civilnog društva daju na korištenje isključivo oni prostori koji zbog pomanjkanja tržišnog interesa nisu komercijalizirani nakon javnih natječaja za zakup otežava položaj OCD-a u osiguravanju odgovarajućih prostornih resursa.

U 2015. DUUDI je proveo šest natječaja za komercijalni najam, od kojih je u četiri obuhvaćen i Zagreb (u prosjeku po 25 poslovnih prostora). Na razini države ukupno je zaključeno 35 petogodišnjih ugovora o dodjeli na korištenje. Krajem 2014. na natječaju za dodjelu prostora organizacijama civilnog društva ponuđeno je 14 prostora u Zagrebu, a potpisano 12 ugovora o dodjeli na korištenje na rok od tri godine, s mogućnošću produljenja na dodatnih pet.

DUUDI (registar poslovnih prostora), Ribnjak 2; 114,91 m², prizemlje ul. zgrade i spremište u podrumu. Ponuđeno na Natječaju za zakup poslovnog prostora – Grad Zagreb i Korčula (5/15, 29. srpanj, 2015.), početna mjesečna neto zakupnina 3.739,06 kn. Prazno.

Nastavno na mjere donesene u Nacionalnoj strategiji stvaranja poticajnog okruženja za razvoj civilnog društva 2012. – 2016. u veljači 2013. se osniva DUUDI-jevo Povjerenstvo za dodjelu prostora OCD-ima, prije kojega nije postojala natječajna procedura, pravilnici ni kriteriji za dodjelu prostora u vlasništvu države.

Državni ured za upravljanje državnom imovinom (DUUDI) na području Grada Zagreba upravlja i raspolaže s 1623 poslovna prostora u nekoliko oblika vlasništva. Od 15. siječnja 2014., kad je prvi put javno objavljen Središnji registar državne imovine, tim je podatcima moguće u cijelosti pristupiti na mrežnim stranicama DUUDI-ja. Slična baza podataka gradskih prostornih resursa za sad ne postoji, no pregled gradskih stanova, poslovnih prostora i zemljišta trenutno dodijeljenih ustanovama ili fizičkim osobama dostupan je na ovom linku. Prema podatcima iz izvješća o gradskoj imovini za 2011. godinu, od ukupno 2737 poslovna prostora u vlasništvu Grada Zagreba, 556 je bilo prazno, 79 bez ugovora, 40 s neriješenim statusom, a 546 ih je korišteno bespravno. Grad Zagreb je u 2015. godini proveo dva natječaja za komercijalni najam, a u 2014. tri. Ugovori su ponuđeni na pet godina, a produžuju se na maksimalno deset. Jedini kriterij odabira je najviši ponuđeni iznos mjesečnog najma.

U procesu mapiranja državne imovine filtrirali smo podatke dostupne u DUUDI-jevom Registru poslovnih objekata, a za informacije o poslovnim prostorima u vlasništvu Grada Zagreba koristili smo radni registar koji se na temelju gore spomenute baze podataka gradske imovine izrađuje u okviru projekta Otvorene karte mreže Code for Croatia. Izdvojili smo one prostore koji pojedinačno imaju između 150 i 1200 m2 te provjerili korisnički status, kategoriju objekta i oblik korištenja. Filtracija je pokazala da glavnina raspoloživih prostornih resursa seže do 300 m2.

Udrugama civilnog društva ugovori se također daju na pet godina s mogućnošću produženja. Prema Zaključku o privremenom korištenju iz 2012. listu prvenstva tromjesečno je utvrđivao gradski ured nadležan za područje u kojem organizacija djeluje. No, 2015. uveden je Pravilnik o dodjeli gradskih prostora na korištenje udrugama prema kojem Povjerenstvo, koje osniva i imenuje gradonačelnik, provodi natječaj i sastavlja Prijedlog liste prvenstva, a potom ju potvrđuje gradonačelnik. Neki od kriterija za dodjelu prostora OCD-ima su godine aktivnog djelovanja, broj zaposlenika, članova, odobrene financijske potpore, priznanja i nagrade te projekti i aktivnosti. Najam za nekomercijalne djelatnosti iznosi najviše sedam kuna po četvornom metru za nultu zonu (strogi centar grada), a najmanje dvije kune za petu gradsku zonu. Uz procedure predviđene unutar ovog pravnog okvira, postoji i diskrecijsko pravo dodjele prostora organizacijama od posebnog značaja za Grad Zagreb. Prema ovom je Pravilniku do sada održan jedan natječaj, u listopadu 2015., sa spornom odlukom o Prijedlogu liste prvenstva. Od 18 ponuđenih prostora, tri nisu dodijeljena, a četiri su nestala s liste.

DUUDI (registar poslovnih prostora), Galovićeva 12; 211,63 m², poslovni prostor u prizemlju stambenog nebodera. Nije ponuđeno na natječaju. Prazno.

Osnovni je problem i gradskog i državnog modela dodjele prostora neredovito ažuriranje baza podataka stvarnog stanja – trenutnih korisnika, cijene najma i trajanja ugovora, odnosno liste čekanja i liste ispražnjenih prostora. Po završetku natječaja javno se objavljuju samo bodovi na listi prvenstva, tj. najviša ponuđena cijena u slučaju licitacije poslovnih prostora. Ne postoji popis praznih poslovnih prostora već se oni parcijalno objavljuju prilikom javnih natječaja za zakup poslovnog prostora. Nužno je zagovarati transparentnost u procesu dodjeljivanja prostora, odnosno funkcionalni i standardizirani model informiranja i pronalaska odgovarajućeg prostora – kako kod natječaja za najam namijenjenih OCD-ima, tako i kod komercijalnog najma. U tom je smislu potrebno uspostaviti ažurirane baze podataka stvarnog stanja. Također, valjalo bi povećati broj prostora u javnom vlasništvu ponuđenih na natječajima namijenjenima OCD-ima (u 2015. primjerice DUUDI 14, Grad 18).

Još jedan od ključnih problema neadekvatne prostorne infrastrukture je vrijednosno usmjerenje politika upravljanja i raspolaganja prostorom. Dok spomenuta Strategija dozvoljava da se na natječajima namijenjenima OCD-ima nude isključivo prostori koji višestruko ne prolaze na onima komercijalnim, DUUDI po provedbi ovih zadnjih na razini cijele države u godinu dana uspijeva sklopiti tek 35 ugovora, što rezultira odumiranjem cijelih gradskih zona. Upravljanje bi se moralo voditi specifičnim prostornim potrebama korisnika, a ne tržišnim ključem gdje je jedini kriterij odabira – a time i oblikovanja određenih zona grada – tek najviši ponuđeni mjesečni iznos najma.

Kvalitetnije raspolaganje i upravljanje državnim odnosno gradskim prostornim resursima svakako podrazumijeva snažniju prisutnost modela javno – civilnog partnerstva i jasne kriterije kojima se državne nekretnine dodjeljuje na korištenje OCD-ima.

Na kraju je možda dobro napomenuti i konstruktivnu ulogu koju udruge mogu imati u oblikovanju ekonomski i socijalno održivih strategija revitalizacije ispražnjenih gradskih zona, koje uz imovinsko-pravne, ekonomske i gospodarske mjere traže i aktivno uključivanje građana. Otvaranje prostora artikulaciji različitih grassroots praksi i formi gradskog života jedno je od načela na kojima se temelji djelovanje OCD-a. Socijalni kapital koji generiraju različiti oblici samoorganiziranog djelovanja građana predstavlja razvojni potencijal grada, jer šira društveno-politička participacija jača socijalnu koheziju i predstavlja transformativni potencijal koji podiže kvalitetu života svih građana.

 

Potencijal preskočenih prostora

U Zagrebu je u posljednjih petnaestak godina regeneriran ili obnovljen, parafrazirajući eufemizme za uspješno realizirane investicije u brownfielde, velik broj “preskočenih” prostora.

Piše: Antun Sevšek

Paromlin kao najbolja ilustracija pat-pozicije zagrebačkih brownfielda; FOTO: Tomislav Medak / Flickr

Pionirske inicijative poput mapiranja podiskorištenih i praznih gradskih prostora u sklopu projekta Nevidljivi Zagreb Platforme 9,81 iniciranog 2003. ili pak još svježe uspomene na izuzetno uspješno naseljavanje tvornice Badel iz 2005. daju legitimitet civilnoj sceni u inovativnom promišljanju grada. Platforma Upgrade u nastojanjima iznalaženja adekvatno prostornog okvira za novi tip društveno-kulturnog centra kao mjesta susreta, razmjene, edukacije i proizvodnje najšireg tipa sadržaja pokrenula je prošle godine istraživanje gradskih prostornih resursa. Kao jedna od temeljnih linija istraživanja iskristalizirala se tema brownfielda.

 

Definicija brownfielda

Pojam “brownfield” ili “preskočenih” lokacija kako ih čini se bez ironije opisuje nova Strategija prostornog razvoja RH i dalje nije nedvosmisleno zakonski određen na razini čitave Europske unije. U izvještaju utjecajne ekspertne mreže CABERNET (Concerted Action on Brownfield and Economic Regeneration Network) iz 2007., koji je i dalje referentan analitički okvir, taj se termin koristi za opisivanje prethodno urbaniziranih i izgrađenih no zapuštenih i degradiranih gradskih prostora koji obuhvaća širok raspon lokacija različitih veličina i položaja u gradu. Nadalje karakteriziraju se kao prostori koje i dalje određuje njihova bivša namjena ili pak bivša namjena neposredne okoline te kao mjesta stvarne ili moguće kontaminacije najčešće proizvodnim procesima koji su se tamo odvijali.

Ono što ih čini univerzalnom i aktualnom temom razvoja gradova, bez obzira na varijacije u nacionalnim definicijama ili gospodarskoj moći pojedinih država, je visina potrebnih investicija i najčešće izuzetna složenost procedura potrebnih da se privedu ponovnoj upotrebi. Upravo kompleksnost osmišljavanja novih mehanizama planiranja i visina ulaganja koje višestruko premašuju redovne alokacije budžetskih sredstava stavljaju gradove pred težak izbor. Oni mogu biti prilika ili za inovativna promišljanja njihovog razvoja ili za otvaranje prostora špekulantskom kapitalu. Budućnost brownfield lokacija smještena je negdje između ova dva pola, odnosno između aktivne i pasivne uloge gradova koji proces mogu u potpunosti usmjeravati ili ga pak, što je češći slučaj, prepustiti diktatu nekretninskih transakcija koji je za dobrobit gradova uglavnom nemotiviran.

Već spomenuti CABERNET donosi još jednu korisnu kategorizaciju brownfield lokaliteta. Dijeleći ih u tri kategorije ovisno o visini potrebnih ulaganja u odnosu na vrijednost nekretnina uvodi sljedeću gradaciju. Tako je kategorije A i B zbog izvjesne profitabilnosti i očekivanja dovoljnog povrata ulaganja moguće u potpunosti prepustiti privatnom kapitalu ili razvijati u nekoj od varijanti privatno-javnog partnerstva. Revitalizacija pak kategorije C je teško ili u potpunosti neprofitabilna te kao takva ovisi prvenstveno o javnim ulaganjima i posebnim mjerama poput proaktivnih poreznih mjera ili drugih poticaja. Razlog ovome leži u konvergenciji veličina ovih lokacija i na njima planiranih sadržaja od ključnog značaja za reprodukciju i razvoj gradova koji u pravilu nisu izravno profitabilni. Europska praksa je u zadnjem desetljeću pokazala da većina brownfielda ulazi upravo u okvire C kategorije koje i gradske vlasti i investitori u pravilu izbjegavaju, orijentirajući se prvenstveno na jednostavnije i manje zahvate unutar prve dvije kategorije. Ovako nastaje svojevrsna pat-pozicija u kojoj najvrijednije lokacije neumitno propadaju, a prolazak vremena i pritisak na sve praznije gradske blagajne pogoduje prepuštanju kormila špekulantskim interesima.

 

Zahtjevne zagrebačke “preskočene” lokacije

Rastom povijesnih gradova u 20. stoljeću, pa tako i Zagreba, brojni pretežno industrijski i nekolicina vojnih kompleksa zatekli su se unutar tkiva, sada središnjih prostora gradova., Većina industrijskih objekata koja se trenutno vodi unutar neke od kategorija zaštite u Registru kulturnih dobara zajedno s ukupnosti tvornica izgrađenih nakon drugog svjetskog rata zadržava svoju proizvodnu funkciju duboko u period nakon društvenih promjena 1990-tih. Osim vječno postojeće teme i potencijala Paromlina ili nijemog podsjetnika na volumen nedovršene Sveučilišne bolnice, urbanističko promišljanje grada nije se susrelo s komunalno opremljenim, potpuno izgrađenim i odjednom praznim prostorima napuštenih tvornica koje počinju obilježavati gradski pejzaž nakon galopirajućih tranzicijskih i privatizacijskih procesa.

U Zagrebu je u posljednjih petnaestak godina regeneriran ili obnovljen, parafrazirajući eufemizme za uspješno realizirane investicije u brownfielde, velik broj “preskočenih” prostora. Oni namjenom ulaze u raspon od novih stambenih naselja u bivšoj vojarni u Španskom i svinjogojskoj farmi u Sesvetama, preko pretežno poslovne izgradnje uz Radničku cestu ili pak nebrojenih poslovno-stambenih kompleksa na mjestu bivših proizvodnih pogona diljem grada. Većina ovih konverzija ipak spada u jednostavnije kategorije A i B prema gorenavedenoj CABERNET klasifikaciji.

Preostale lokacije, a njihov broj i dalje raste, poput prošle godine zatvorene Tvornice olovaka Zagreb, mahom se nalaze u zahtjevnoj C kategoriji. Kombinacija nekoliko procesa trajno zamrzava status gradskih brownfielda. Očigledno, ekonomska kriza zaustavlja investicije i dosta projekata ostaje u raznim fazama pripreme. Razni statusi zaštite koji su uvijek u ovisnosti o fizičkom stanju građevina barem privremeno, a često i trajno onemogućavaju građevinsko raspolaganje imovinom. Veličina pak predmetnih zona poput za Zagreb nerješivog kompleksa Gredelja ili o europskim sredstvima ovisnog kampusa na Borongaju sljedeća su prepreka. Konačno, zbog planirane javne namjene tržišno neisplativi Paromlina i dalje čeka svoj red.

Spomenuta pat-pozicija u jednakoj mjeri pogađa brownfielde u privatnom vlasništvu poput bivših tvornica Vesna, TEŽ i Nada Dimić kao i gradske komplekse klaonice u Heinzelovoj, postrojenja Janko Gredelj i bivše tvornice Sljeme u Sesvetama. Bilo u osluškivanju buđenja tržišne potražnje i oportunih uvjeta kreditiranja bilo u gradskom iščekivanju investicija u portfelj gradskih projekata, jasno je da su nužni novi i inkluzivniji modeli razvoja ovih lokacija.

 

Gradski projekti, strategije i registri

Krajnjom operacionalizacijom zagrebačkog GUP-a kojom on postaje alat isključivo “realnog” i “mogućeg”, a ne i konceptualnog promišljanja grada, planiranje zahtjevnih tema svedeno je na procedure gradskih projekata. Većina gradskih brownfielda tako pripada ovoj planerskoj kategoriji. Ona je osmišljena kao sustav izuzeća od često za ambiciozniji razvoj grada prerigidnog GUP-a. Operativno ona znači samo isticanje njihove važnosti i potencijala za grad, budući da plan ne sadrži nikakve smjernice za daljnji razvoj gradskih projekata. Kako se postojećim alatima ne mogu domisliti i riješiti, ključni brownfieldi, oni su tako GUP-om doslovno preskočeni.

Izmještanjem iz plana oni su uzdignuti na stratešku razinu gdje se razrađuju njihovi programi i priprema dokumentacija za eventualnu realizaciju. Unatoč nekritičnoj proliferaciji gradskih projekata unutar aktualnog sustava planiranja, oni predstavljaju mjesto gdje je u teoriji omogućeno inovativno i nekonvencionalno promišljanje. Njima se može omogućiti nadilaženje kako ograničenja gradskih budžetskih resursa u provođenju revitalizacije ovih prostora, kao i zauzimanje aktivnije uloge u kanaliziranju investicija ili pak uključivanja javnosti u promišljanje grada. Gradska planerska tijela u ovom procesu bi trebala zadržati nedvosmislenu zadaću provođenja javnog interesa u domeni prostorne reprodukcije grada.

Sustavnim smanjivanjem gradskih prihoda u sprezi s rastućim brojem neaktivnih i ruševnih vrijednih gradskih lokacija raste pritisak za njihovu monetizaciju gdje se u jednokratnoj prodaji vidi dragocjena prilika krpanja proračunskih rupa. S druge strane politički pritisak da se postigne vidljivosti odabranih projekata koje je moguće realizirati ili da se odustane od inicijativa čija realizacija zahtijeva opći politički konsenzus i nadilaženje okvira trajanja mandata zadržava promišljanje kompleksnih gradskih brownfielda u vječnom stadiju pripreme. Ovisno o političkom ili budžetskom trenutku ova priprema poprima ili oblik dobronamjernih no neprovedivih studija i projekata ili umatanja u nekretninske portfelje kojima se snube investitori. Implikacije ovakvog raspolaganja imovinom najzornije se očituju u sukcesiji prijedloga namjena za lokaciju Paromlina: 1980. Dom radničkog pokreta i revolucije, 1988. Tehnički muzej ili Hrvatski državni arhiv, 1990. Zgrada Muzeja suvremene umjetnosti, 1998. hotel, 2006. stambena i poslovna namjena, 2010. Gradsko kupalište i zaključno 2014. Gradska knjižnica.

Jedna od osnovnih prepreka sustavnom bavljenju ovom temom je nepostojanje (makar ne javno dostupnog) registra brownfield lokacija. Da ovo nije izoliran zagrebački problem svjedoči i prvi spomen potrebe uvođenja ovog tipa inventarizacije i valorizacije tek u prošlogodišnjoj Strategija prostornog razvoja RH. Jedino ovakvom bazom podataka, koja je po objavljenom planu javne nabave pokrenuta prošle godine, moguće je u potpunosti sagledati rasprostranjenost i veličinu “preskočenih” lokacija i među njima izuzeti prioritete razvoja grada od onih koji će se razvijati po u tom trenutku aktualnim tržišnim modelima. Mogućnost ovog tipa usmjeravanja može smanjiti pritisak na stvarne strateške gradske projekte i omogućiti kvalitetnu i postupnu pripremu njihovog privođenja svrsi.

 

Privremeno korištenje kao alternativa nepostojećim investitorima

Opetovano kritizirana brojnost zagrebačkih gradskih projekata prema primjerima europske dobre prakse mogla bi ustupiti mjesto nekolicini tema kojima se pristupa krajnje studiozno i koje se razrađuju i pripremaju neovisno o dnevnopolitičkim zahtjevima. Uz jasnu političku podršku koja mora nadići za ovako složene projekte prekratak vremenski okvir četverogodišnjih mandata potrebna je i podrška javnosti koja treba biti uključena u sve faze pripreme, planiranja i provedbe projekta. Oni moraju biti utemeljeni na neovisnim i stručnim ekspertizama te popraćeni adekvatnim promjenama ili prilagodbama planerske i zakonske regulative. Naravno, realizacija ovako opsežnih projekata nije moguća bez uključivanja raspona privatnih dionika čija uloga, međutim, treba biti jasno određena i zadržana unutar okvira prethodno javno definiranog i opće prihvaćenog javnog interesa. Zaključno, provođenje izrađenih strategija i projekata moraju pratiti namjenski od grada osnovane agencije ili poduzeća koja pak uključuju najširi raspon stakeholdera: od predstavnika grada, investitora, banaka do predstavnika građana i civilnog društva.

U izostanku ove razine konsenzusa i sa sviješću o okolnostima aktualne pat-pozicije koju najbolje sublimira prostranstvo Gredelja čija se budućnosti svim kreativnim klasterima unatoč čini previše složena da bi se i ozbiljno promišljala treba razmotriti i druge taktike kada postojeće strategije nisu djelotvorne. Umjesto mirenja s pasivnom ulogom trgovca vlastitim resursima ili odlaganja početka izgradnje vlastitih kapaciteta u smjeru aktivnog upravljanja gradskim nekretninama, grad bi mogao prepoznati i potencijale sustava takozvanog “slabog planiranja”. Razvijajući koncepte kritičke urbane teorije, i radeći na pionirskim radovima o potencijalima privremenog korištenja poput Urban Catalysta, Lauren Andres vidi u periodima ekonomskih kriza, podiskorištenosti gradskih prostora i stagnaciji u razvoju, a popraćeno izostankom strategije i ciljeva, kao i koordinacije dionika u procesima urbanog razvoja potencijal za istraživanje i poticanje privremenog korištenja.

Suprotno naglasku na trajnosti, stabilnosti, linearnosti i kontroli koju koristi “masterplanning” kao suprotnost “slabom planiranju”, privremeno korištenje nudi inovativne, fleksibilne i bottom-up pristupe revitalizaciji brownfield prostora koji nisu ograničeni kriterijima profitabilnosti. Na ovaj način se gradu nude novi javni i inkluzivni sadržaji, usporava ili u potpunosti uklanja propadanje građevina i gubitak vrijednosti ovih lokacija, osiguravaju radna mjesta, te se blagotvorno utječe na okolni gradski prostor. Naravno, osnovna prijetnja vitalnosti ovih procesa uz neminovni oporavak tržišta nekretnina i pokretanje gentrifikacijskih procesa koje se hrane ovakvim inicijativama je nametanje klasičnog top-down pristupa nauštrb dionika koji su inicirali i održavali ove promjene. Nekolicina europskih primjera konstruktivnog pomirivanja ovih dvaju pristupa i evolucija privremenog korištenja u različite oblike trajne prisutnosti možda je dovoljan razlog za testiranje i ovakvih modela razvoja brownfielda.