Vizija živog društvenog središta

Sa Srdjanom Cvijetić razgovaramo o prošlosti i budućnosti spomeničkog kompleksa Lazareti te uvjetima i mogućnostima sudioničkog upravljanja ovim važnim kulturnim prostorom.

Razgovarala: Petra Marčinko

Spomenički kompleks Lazareti nalazi se u neposrednoj blizini povijesne jezgre Dubrovnika. Izgrađen je u 17. stoljeću za potrebe provedbe mjera karantene, a sastoji se od deset zgrada ili lađa kako ih korisnici Lazareta nazivaju te pet unutarnjih dvorišta između lađa i jednim zajedničkim ulaznim trgom koji sve prostore longitudinalno povezuje. Nakon pada Dubrovačke Republike početkom 19. stoljeća, taj je prostor na sebe preuzimao mnoge, uglavnom utilitarne namjene pa je između ostalog služio kao skladište, klaonica, tržnica, vojne barake, smještajni prostor za izbjeglice i dr. 

Također, zbog svoje blizine povijesnoj jezgri, kroz vrijeme je bio u fokusu raznih idejnih projekata, rušenja ili obnove, s vizijom kompleksa Lazareti kao hotela koji su se pojavljivali od 1930-ih godina. Od 1980-ih njegova je namjena uglavnom javna, društvena ili zabavna. 

O novijim okolnostima razvoja situacije oko namjene i razvoja Lazareta kao društveno-kulturnog centra, kao i razvoja ideja civilno-javnog partnerstva i sudioničkog upravljanja, razgovarali smo sa Srdjanom Cvijetić iz Art radionice Lazareti, organizacije primarno usmjerene prema suvremenim umjetnostima i viziji Lazareta kao društvenog, kulturnog i umjetnički vođenog prostora i mjesta zajednice, u čemu znatan doprinos imaju organizacije Platforme za Lazarete te Grad Dubrovnik kroz projekt Lazareti – kreativna četvrt Dubrovnika

KP: Art radionica Lazareti je 2000. godine pod vodstvom Slavena Tolja zamišljala Lazarete kao kulturni centar naziva Karantena. O kakvom je projektu bilo riječ? Koji su korisnici tada bili u Lazaretima? 

Projekt Karantena bio je sastavnim dijelom ugovora o korištenju dijela prostora kompleksa Lazareti koji je Art radionica Lazareti s Gradom Dubrovnikom potpisala 2000. godine, na rok od 25 godina (do 2025.). Da bismo potpisali ugovor, bilo je potrebno razraditi ili vizionizirati načine na koji će se ti isti prostori koristiti. Predvidjeti sadržaje u prostorima kao i način održivosti. Sadržaji su najprije planirani i razrađeni za dio prostora kompleksa Lazareta za lađe (zgrade) za koje je ARL potpisala ugovor (radi se o prve četiri lađe (zgrade) Lazareta gledano od Istoka). Taj dio prostora Lazareta već je bio u pogonu ARL kroz čitave 1990-te, a radi se o prostoru u kojem je djelovao Omladinski kulturni centar do 1991.

Projekt Karantena imao je i viziju čitavih Lazareta kao društvenog, kulturnog i umjetničkog centra te je uz postojeće korisnike, udrugu Deša – Dubrovnik i Folklorni ansambl Linđo, predlagao da se preostali dijelovi Lazareta obnove i da ih koriste likovni i baletni odjel Umjetničke škole Luke Sorkočevića te druge kulturne institucije u Dubrovniku, poput Dubrovačkih ljetnih igara koje su imale već tradiciju korištenja prostora Lazareta za svoje produkcije. Osmišljena je tada vizija razvoja i svrhe cjelokupnih Lazareta kao javnog prostora, društveno-kulturnog i edukativnog centra, a organizacije civilnog društva kao korisnici prostora Lazareta smatrane su ravnopravnim akterima i partnerima. Putem te vizije i ideje projekta Karantena, cijeli kompleks bi zaživio na način da dobije jaču socijalnu komponentnu, odnosno jaču društvenu korist za samu lokalnu zajednicu. Potrebno je napomenuti da je ARL projektom Karantena detaljno planirala sadržaje u prostorima koji su joj ugovorom povjereni, a ideja čitavih Lazareta kao živog društvenog i umjetničkog središta bila je razvojna vizija za cijeli prostor.  

Prostor čitavih Lazareta tada (početak 2000-ih) bio je u lošem i zapuštenom stanju i bila je nužna obnova prostora, a posebno krovova. Ugovor potpisan s Gradom Dubrovnikom omogućio je da se Lazareti prijave na natječaj World Monuments Funda za obnovu ugrožene svjetske baštine. Sredstva za obnovu dobili smo 2002. godine, a iskorištena su za obnovu krovova i dijela interijera. Osim sredstvima WMF-a, prostor je obnavljan sredstvima zaklade FACE Croatia i drugih donatora, kao i prihodima Kluba Lazareti te bankovnim kreditima. Proces obnove je krenuo neobično dobro, a već sljedeće godine (2001.) nakon lokalnih izbora i uspostave nove lokalne uprave i vlasti dolazi do pokušaja osporavanja ugovora o korištenju Lazareta i niza drugih problema, a fokus je bio na radu Kluba (ugostiteljskog objekta) koji je tada djelovao kao sastavni dio programa ARL. Novoj je gradskoj vlasti na čelu s bivšom gradonačelnicom Dubravkom Šuicom tada bilo nezamislivo da je dio vrijednog gradskog prostora dat na upravljanje i korištenje jednoj organizaciji civilnog društva i to na dugih 25 godina. Tu je stvoren nukleus nepovjerenja jednih prema drugima koji ima odjeka i koji se manifestira u nekim oblicima još i danas. 

U to doba ARL vodi Slaven Tolj, razgovori, prepucavanja, pregovori oko Lazareta vode se preko medija, prije svega lokalnih medija; sastanaka. Paralelno se Lazareti obnavljaju i organizacije nastavljaju rad. Traje neki paralelni rat koji polako popušta i pred kraj drugog mandata Dubravke Šuice izdaje se građevinska dozvola za obnovu cijelog kompleksa Lazareta, vizija Lazareta kao društveno-kulturnog centra se nakon niza godina prijepora i osporavanja nastavlja. 

Međutim naravno, 2009. godine na lokalnim izborima ponovno dolazi do promjene vlasti i novi gradonačelnik Andro Vlahušić ima drugačije planove s Lazaretima. Na naše inzistiranje dolazi do osnivanja Povjerenstva za Lazarete pri Gradu Dubrovniku. Ideja Lazareta kao društveno-kulturnog centra se razvlači, rasteže, izvrće, prevrće, reinterpretira i crpi kroz gotovo pa 20 godina. U srži procesa je uvijek međusobno nepovjerenje i nerazumijevanje, što u konačnici zaustavlja i koči puni razvoj Lazareta kao DKC-a. Pritisci su razni i klasični: medijski napisi, posjeti inspekcija, neobavještavanje korisnika prostora o pitanjima relevantnim za njihov rad i djelovanje u Lazaretima i sl. O organizacijama civilnog društva se ne govori u kontekstu nastavka rada u prostoru Lazareta nakon obnove koja počine 2012. – Umjetnička škola je izbačena iz plana, pred Lazaretima se planira graditi pontonska riva za prihvat turista s kruzera. To je razdoblje (2009 – 2013) obilježio i naš angažman u inicijativi Srđ je naš!, početak obnove prostora Lazareta, odlazak Slavena Tolja na mjesto ravnatelja MMSU u Rijeku. 

KP: Pod velikim pritiskom ideje komodifikacije i komercijalizacije prostora, 2013. godine nastaje Platforma za Lazarete.  Recite nam malo više o njenim članovima i radu. 

Platforma za Lazarete počela je s ad hoc djelovanjem 2012. godine kada su nam bez ikakve prethodne obavijesti na vrata postavljene građevinske skele i onemogućen pristup prostorima. Organizirali smo se tada kao stanari odnosno sustanari u Lazaretima, a 2013. počeli sa zajedničkim zagovaračkim aktivnostima. Organizacije koje su tada aktivno bile uključene u Platformu su Deša Dubrovnik, ARL, Teatar Lero, Plesni studio Lazareti. Organizirali smo više međusobnih sastanaka, sastanaka s gradonačelnikom Vlahušićem, razgovore s medijima, okrugli stol o ulozi nezavisne kulture u lokalnom razvoju, prvo javno predstavljanje projekta obnove Lazareta s autorom projekta Željkom Pekovićem.

Upravo je to javno predstavljanje i razgovor s autorom arhitektom Željkom Pekovićem 4. lipnja 2013. bilo jako važno za daljnji razvoj situacije jer je na njemu postalo potpuno jasno da u postojećem planu mjesta za organizacije civilnog društva u Lazaretima neće biti. Ta je opasnost bila jedan od integracijskih faktora; drugi je, naravno, zdravi razum koji kaže da udruženi možemo postići više. Platforma, dakle, nije nastala u “mirnodopskim” uvjetima s ciljem integracije programa ili organizacijskih kapaciteta, već u trenutku kada smo se zajedničkim snagama morali izboriti za poštivanje ugovora i opstanak ili ostanak udruga u Lazaretima (ili u drugim adekvatnim zamjenskim prostorima). Vremenom počinju i problemi sa samom obnovom Lazareta i Grad odlučuje obnoviti sedam od deset lađa u Lazaretima, a tri koje su pod ugovorom s ARL ostaviti neobnovljene. U tome smo trenutku uspjeli dogovoriti s Gradom da se potpiše aneks ugovora Grada s ARL-om koji je omogućio ARL-u da s Dešom Dubrovnik, Teatrom Lero i Klubom Lazareti potpiše (pod)ugovore o korištenju tog dijela Lazareta. To je bio neki početak sljedeće faze Lazareta.

KP:  U razdoblju od 2009. do 2013. godine, na razini cijele Hrvatske imamo rast i jačanje inicijativa za zaštitu javnih površina i javnih dobara kao što su Pravo na grad, Zelena akcija, Srđ je naš i slični. Koliko je tu u akcijama za prostor Lazareta pomoglo umrežavanje s ostalim akterima koji su se bavili s istim pitanjima te generalno sudioničkim upravljanju u kulturi? 

To je razdoblje ujedno i razdoblje kada smo (ARL) najjače bili uključeni u angažman i aktivnosti Inicijative Srđ je naš! oko zaštite prostora Srđa. Kroz Inicijativu smo bili snažno umreženi, točnije ujedinjeni sa Zelenom akcijom, Pravom na grad u konkretnom djelovanju Inicijative, a prije svega u organizaciji i provedbi lokalnog referenduma o golfu na Srđu. Takav aktivistički angažman i stav nije nam naravno pomagao u onom dijelu djelovanja oko Lazareta, ali nam je pomogao oko borbe za javne prostore, a Lazareti su javni prostor. ARL i Platforma za Lazarete prostor Lazareta vidjele su i vide kao javni prostor, ali i kao prostor javnog djelovanja. U tome je smislu umrežavanje i povezivanje bilo od velike važnosti. Da bi se osigurala javnost djelovanja.

S druge strane kroz programske, projektne i druge suradnje umrežavanje nam je iz pozicije ARL i Platforme za Lazarete bitno, jer nam daje mogućnost uvida u primjere dobrih praksi u drugim gradovima i sličnim centrima. Naravno, svaka od sredina i inicijativa je specifična i ima vlastite uvjetovanosti, načine komunikacije, odnose moći među akterima. Mi smo još uvijek u poziciji da više od drugih učimo o sudioničkom upravljanju i njegovim mogućnostima. Kod nas se taj termin nažalost još uvijek ne može iščitavati drugačije nego kao “uzimanje” – kao “oni žele uzeti Lazarete”, “oni žele uzeti nešto od nas”. Pa čak i među akterima nezavisne ili civilne scene. Ravnopravno sudioničko upravljanje daleko je od nas; ali je tu partnerstvo, komunikacija, suradnja. Umrežavanje. Pa recimo da možemo ići korak po korak.

Tu treba spomenuti da su uvijek postojale na neki način “jače” i “slabije” organizacije civilnog društva, mislim naravno po kapacitetima, ne po umjetničkom ili društvenom doprinosu. Kada bi ove jače uspjele u nečemu, poput Operacije Grad, Rojca, Platforme za društveni centar Čakovec, Doma mladih Split itd., onda su se svi ostali ugledali u njih i dobili bi na neki način potvrdu da je to moguće i da se može ići korak dalje. Komuniciramo s nekolicinom organizacija i platformi koje također provode projekte iz poziva Kultura u centru, uspoređujemo iskustva i mogućnosti sudioničkog upravljanja, pogotovo s Domom mladih Split koji poput nas u prostoru ima gradsku instituciju. Također sudjelujemo u projektu ACTive NGOs koji se provodi kroz program URBACT III, a bavi se, između ostalog, temom sudioničkog upravljanja. Projekt za cilj ima razmjenu znanja i praksi iz šest europskih gradova: Riga, Espoo, Sirakuza, Santa Pola, Brighton i Dubrovnik, uz stručno vodstvo Leventea Polyaka. Projekt ima još jednu vrijednost za lokalni dubrovački kontekst – u projekt je uključen Grad Dubrovnik i organizacije civilnog društva okupljene oko Centra za mlade te se kroz projekt i u tome aspektu jača umrežavanje, kao i ideja suradničkog i sudioničkog upravljanja i partnerstva. 

KP: Nekako mi se čini da je upravo logični nastavak truda i daljnjeg razvoja dijaloga o sudioničkom upravljanju u kulturi dovelo do toga da 2018. godine Platforma za Lazarete dobiva financiranje iz Europskog socijalnog fonda za razvoj društveno-kulturnog centra Lazareti na temelju javno-civilnog partnerstva naziva Mjesto zajednice. S kojom premisom se ušlo u taj projekt te koji su njegovi glavni ciljevi? Koliko je sličan prvotnoj zamisli Karantene

Mi smo uvijek o našem famoznom “ugovoru” razmišljali kao o činu povjerenja – netko nam je tim ugovorom dao povjerenje da vodimo i stvaramo jedan vrijedan prostor. To smo povjerenje smatrali prvim korakom bilo prema javno-civilnom partnerstvu, bilo prema sudioničkom ili zajedničkom upravljanju. Međutim, imali smo prilike proći i kroz dugo razdoblje nepovjerenja i prijepora. I s jedne i s druge strane. Taj problem se ne treba zanemariti, s time treba raditi. U Lazaretima sad djeluje i fizički je smještena gradska tvrtka Dubrovačka baština d.o.o. koju je gradsko vijeće ovlastilo da upravlja prostorom čitavih Lazareta. Otkako smo neposredni susjedi i viđamo se svakodnevno naši su odnosi drugačiji, realniji i ljudskiji, rekla bih.

Što se tiče projekta Karantena, on je naravno propao. Ali u međuvremenu su se dogodile dvije obnove Lazareta. Korisnici su još uvijek u Lazaretima, a Lazareti danas jesu društveno-kulturni centar. Dubrovačka baština d.o.o. upravlja ispred Grada Dubrovnika cijelim Lazaretima te kreira aktivnosti u prostoru pet lađa Lazareta. FA Linđo kao gradska institucija u kulturi ima svoju logiku upravljanja i svoje aktivnosti, a u prostoru tri lađe djeluju organizacije Platforme za Lazarete i Klub Lazareti.

Kada smo pripremali projekt Mjesto zajednice još uvijek nije bila započela druga faza obnove Lazareta (tri lađe na koje ugovor ima ARL) i u projektu smo razvoj sudioničkog upravljanja bili postavili u dva koraka ili dvije faze. Prva se odnosi na jačanje sudioničkog upravljanja za organizacije Platforme, a druga na pažljivi korak prema integraciji svih korisnika u Lazaretima. Zahvaljujući mentoriranom procesu (koji jedna od aktivnosti projekta) zajednički smo stvorili Pravilnik Platforme za Lazarete kao zajednički akt koji omogućuje naš upravljački mehanizam, na način da djelujemo i zajednički i pojedinačno kao organizacije. U drugom koraku radimo na prijedlogu više modela integracije svih korisnika koji može biti na suradnoj, partnerskoj ili sudioničkoj osnovi. U nazivu Mjesto zajednice nije sadržana samo ideja da stanovnici Lazarete koriste kao svoje tj. zajedničko mjesto, već i ideja da mi kao akteri Lazarete doživljavamo kao mjesto zajedništva i zajedničko mjesto. 

KP: Kako projekt Mjesto zajednice komunicira prema vani, prema lokalnoj zajednici? 

Projekt je u prvoj godini provedbe bio u više okrenut prema gradnji unutrašnjih kapaciteta, a u drugoj godini kreću aktivnosti usmjerene javnosti i koje tu javnost uključuju. U prvoj smo godini proveli javni poziv Uključi se u Mjesto zajednice, kojim smo stanovnike i organizacije civilnog društva s područja Dubrovnika pozvali da predlože aktivnosti koje bi realizirali u prostoru Lazareta, u suradnji s udrugama koje čine Platformu za Lazarete. Te su se aktivnosti počele realizirati u 2020.; međutim zbog pandemije COVID-19 stale su sve naše javne aktivnosti. Poziv će se ponoviti i 2020. za aktivnosti koje će se realizirati 2021. Na taj način prostor Lazareta otvoren je drugim korisnicima i organizacijama na formalniji i jasniji način. Također, na taj način vidimo i za kojim tipom aktivnosti ima najviše potrebe u lokalnoj zajednici. Početkom ožujka 2020. počeli smo s aktivnosti Sakupljač Dubrovnik, koja je također sada zaustavljena i dijelom se odvija putem društvenih mreža. Osnovna ideja Sakupljača je sakupiti kolekciju svakodnevnih, intimnih, osobnih… predmeta i priča o njima, te iz pozicije svakodnevnog predmeta, možda i nebitnog, ispričati i pokazati sliku kolektivnog, zajedničkog. U prvom smo tjednu Sakupljača skupili četrdesetak predmeta. 

KP: Dakle, prva godina projekta bila je posvećena unutarnjem prestrojavanju i ustrojavanju Platforme za Lazarete, a u drugoj se godini planira rad na prijedlozima modela integracije s Dubrovačkom baštinom d.o.o. i Gradom Dubrovnikom. Možemo li sada već nekako reći kakva je situacija što se tiče komunikacije s njima, s razvijanjem vizije sudioničkog upravljanja? 

Na razini svakodnevnog komuniciranja i upravljanja Lazaretima to funkcionira dobro. Svi su uzeti u obzir kao relativno ravnopravni akteri. Na razini da ćemo mi ikada ući u neko zajedničko upravljačko tijelo, sumnjam da je to moguće. Realnije je i izglednije neko zajedničko koordinacijsko tijelo, partnerstvo u aktivnostima ili na nekom projektu. Još uvijek nije vrijeme, ne znam ni kada će biti, za zajedničko dugoročno upravljanje Lazaretima ili bilo kojim drugim resursima. Što se trenutne situacije tiče i okolnosti koje će biti posljedica općeg lockdowna zbog COVID-19 pandemije, pred nama je još jedna globalna i lokalna ekonomska kriza. Mislim da će sudioništvo će nažalost izgubiti pred politikom “čvrste ruke” posvuda. 

KP: Što nakon završetka projekta Mjesto zajednice? Kakva je vizija Lazareta u budućnosti? 

Do sredine ožujka 2020. imali smo jednu viziju Lazareta u budućnosti. Danas je ona puno pesimističnija. Nastavit ćemo svakako raditi na aktivnostima, na dokumentima razvoja i ideje Lazareta kao jedinstvenog DKC-a, no morat ćemo se baviti i opstankom samih organizacija. Kao prve realne korake sada vidim nove zajedničke aktivnosti, projekte i međusobnu podršku. Komunikacija, novi odnosi, veće povjerenje i suradnja koje smo postigli tijekom prve godine provedbe projekta Mjesto zajednice, kako između organizacija Platforme, tako i između Platforme i Dubrovačke Baštine d.o.o. svakako će biti od pomoći u budućem razvoju Platforme, organizacija pojedinačno i cijelih Lazareta. 

Članak je izvorno objavljen na portalu kulturpunkt.hr

%d blogeri kao ovaj:
search previous next tag category expand menu location phone mail time cart zoom edit close